"Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavno nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio."
- To je ta tanana razlika između vas, deco, i nas odraslih, kojima su grobovi predaka bitni orijentiri u životu..., ne "titlovah" blagi osmeh upućen malenoj, pod još jednim naletom iskri u očima povezujući nanovo književnika Zija i mog deda-Brenu koji su na istoj zlokobnoj "adresi", pa lik drugog dede Velimira s kojim sam kao šesnaestogodišnjak zadnji susret imao po mesečini...
Gospodo umetnici, rizničari emocija u ovom osurovelom svetu, dubok naklon i odavde! Ima nade za naše naraštaje, dok je u vama snage da radite ovako, daleko od rijalitija...
Komentara: 0